THE “FLOWERS OF VIRTUE” IN THE “BOOK OF MANY REASONS”: LEXICAL AND ANIMALISTIC PARTICULARITIES

„Cvijet kreposti“ ili „Fiore di virtù“ je moralno-didaktičko djelo nastalo u 14. stoljeću u Italiji. Sastoji se od 35 poglavlja pisanih bolonjskim vernakularom zbog čega je djelo bilo pristupačno širokom društvenom sloju. Izum tiska učinio ga je jednim od najpopularnijih europskih djela pučke književnosti u rasponu od nekoliko stoljeća tijekom kojih „Fiore di virtù“ biva prevođeno na nekoliko europskih vernakulara: francuski, španjolski, katalonski, njemački, grčki, rumunjski, armenski. Na slavenskom je prostoru djelo prevedeno na hrvatski, ruski i srpski jezik, koji je ujedno i najmlađi slavenski prijevod iz 1800. godine. U hrvatskoj je književnoj tradiciji „Cvijet kreposti“ bio posebice popularno štivo o čemu svjedoči činjenica da je očuvan na trima pismima: glagoljici, ćirilici i latinici, a to su ujedno i tri hrvatske redakcije „Fiore di virtù“ koje svoju slavu doživljavaju na razmeđu srednjovjekovnoga i renesansnoga književnog izričaja. I dok se glagoljska inačica nalazi u pet zbornika iz 15. i 16. stoljeća, najstarija ćirilska tek je djelomično očuvana jedino u „Libru od mnozijeh razloga“, dubrovačkom zborniku iz 1520. godine i sadrži uglavnom ona poglavlja koja pripadaju mlađoj proširenoj talijanskoj varijanti „Fiore di virtù“ koja u konačnici broji 41 poglavlje. Dubrovačkom zborniku nedostaje početak kojemu pripada upravo „Cvijet kreposti“, pa je stoga ovo djelo u ćirilskoj varijanti nepotpuno. „Cvijet“ je u „Libru“ pisan štokavskim narječjem i dubrovačkim govorom 16. stoljeća, ali sa znatnim oslanjanjem na starije glagoljske predloške, tj. s čakavskim i crkvenoslavenskim utjecajem. Leksik je „Cvijeta kreposti“ posebice zanimljiv jer pokazuje nekoliko jezičnih slojeva među kojima su najdominantniji: crkvenoslavenski (npr.: „lačanь“, „varovati se“, „rabь“, „mnieti“), romanski (npr.: „akvila“, „almanko“, „vicio“, „glotunia“, „žmuo“, „pedutь“), dubrovački (npr.: „mahnitacь“, „legati“, „parati“, „guvernati“). Uz razradu leksičkih osobitosti „Cvijeta kreposti“ u „Libru“ će pozornost dodatno biti usmjerena na bestijarijske odlomke koji slikovito vizualiziraju čovjekove mane i vrline, temeljne moralno-didaktičke odrednice ovoga djela. U tom smislu u radu ćemo se fokusirati na pojavnost šišmiša čija se povijesna demonizacija, prisutna i u „Libru“, ponavlja i danas kad šišmiša „optužujemo” za pandemiju koronavirusa. U kapitulu o grijehu putenom koji je očuvan jedino u „Libru“ šišmiš, odnosno „lilikь“ je optužen za blud, požudu, androginost i animalistička je predodžba ove ljudske mane.The “Flowers of Virtue” or “Fiore di virtù” is a moral-didactic work written in the 14th century in Italy. It consists of 35 chapters written in Bolognese vernacular language, which is why it was accessible to a broad audience. The invention of the printing press made it one of the most popular European works of folk literature in the following few centuries, during which “Fiore di virtù” was translated into several European vernaculars: French, Spanish, Catalan, German, Greek, Romanian, Armenian. In the Slavic area, the work was translated into Croatian, Russian, and Serbian, which is the earliest Slavic translation from 1800. In the Croatian literary tradition, the “Flowers of Virtue” was especially popular, which is confirmed by the fact that it has been preserved in three scripts: Glagolitic, Cyrillic and Latin, which are also three Croatian redactions of “Fiore di virtù” that reached their fame during the transition from Mediaeval into Renaissance literary expression. While the Glagolitic version is included in five miscellanies from the 15th and 16th centuries, the oldest Cyrillic version is partially preserved only in the “Book of Many Reasons”, a Dubrovnik miscellany from 1520, and it contains mostly the chapters belonging to a later expanded Italian version of “Fiore di virtù” which comprises 41 chapters altogether. The Dubrovnik miscellany lacks the beginning that the “Flowers of Virtue” is a part of, so this work in its Cyrillic version is incomplete. In the “Book” the “Flowers” are written in the Shtokavian dialect and the Dubrovnik idiom of the 16th century, although there is a significant dependence on the older Glagolitic examples or, in other words, on the influence of the Chakavian dialect and Old Slavonic language. The lexis of the “Flowers of Virtue” is especially interesting because it contains several language strata, among which the most prominent are: Old Church Slavonic (e.g.: “lačanь”, “varovati se”, “rabь”, “mnieti”), Romance (e.g.: “akvila”, “almanko”, “vicio”, “glotunia”, “žmuo”, “pedutь”), and that of Dubrovnik (e.g.: “mahnitacь”, “legati”, “parati”, “guvernati”). Besides the elaboration of the lexical particularities of the “Flowers of Virtue” in the “Book”, special attention is given to the bestiary paragraphs that pictorially visualize human flaws and virtues – the basic moral-didactical determinants of this work. In that sense, in this paper we focus on the appearance of bats whose historical demonization, present in the “Libre”, continues to this day, namely when the bat is blamed for the coronavirus pandemic. In the chapter about the “sins of the flesh” which is preserved only in the “Book”, the bat, that is “lilikь”, is accused of fornication, lust, androgyny and represents an animalistic imagery of this human flaw